Jednog jutra u vrtiću, mama trogodišnjeg Ivana došla je zamišljena, s torbom u jednoj ruci i dječjom jaknom u drugoj. Ivan je trčkarao bez cipela, odbijajući suradnju. Mama se sagnula, pokušala ga obući, u jednom trenutku izgubila strpljenje i povisila ton. Pogledi drugih roditelja – već u zraku. A ona šapće: “Joj, ispričavam se, znam da ne bih trebala vikati…”
I tu je srž problema: kao da svi imamo potrebu pokazati da sve imamo pod kontrolom, da smo “dobri roditelji” – uvijek smireni, spremni, educirani, naspavani.
Ali – istina je drukčija. I zdrava. I važna za našu djecu. Savršeno roditeljstvo ne postoji – i to je dobra vijest.
Stručnjaci iz područja razvojne psihologije govore o pojmu “dovoljno dobrog roditelja” (Donald Winnicott) – onog koji ne ispunjava svaku potrebu odmah, koji griješi, ali i ispravlja, koji ne stvara savršen svijet, nego prirodno okruženje u kojem dijete uči i raste. Dijete koje odrasta uz “dovoljno dobrog roditelja”: uči da su emocije sastavni dio odnosa (uključujući i frustraciju), razvija toleranciju na neuspjeh, shvaća da ljubav ne znači uvijek slaganje.
Kako otpustiti pritisak “savršene slike”?
- Dajte si pravo na pogrešku
Kao što dijete ne zna uvijek kontrolirati emocije, ne znamo ni mi. Važno je što napravimo nakon pogreške.
Primjer: “Žao mi je što sam viknula. Nisam to htjela. Idemo pokušati opet, mirnije.”
- Ne uspoređujte se s drugima – pogotovo ne s onima s Instagrama, ukoliko ga koristite
Društvene mreže nude uljepšanu verziju stvarnosti. Tu nema djece koja plaču u autu jer im se ne sviđa banana. Ali to ne znači da ih netko drugi nema. Samo ne fotka.
- Povezujte se, ne natječite
Roditelji trebaju zajednicu, a ne natjecanje. Pitanje “Kako to ti rješavaš kad se tvoje dijete baca po podu?” puno je korisnije od komentara “Moje to nikad ne radi.”
- Budite nježni prema sebi
Ako ste taj dan napravili samo jednu stvar dobro – primijetite je. Ako ste pogriješili – priznajte si. Djeca ne traže savršenstvo. Traže bliskost.
Poruka za kraj
Savršeno roditeljstvo nije cilj. Dijete ne treba roditelja koji sve zna, sve može i nikada ne griješi – treba onoga koji ostaje tu, i kada je umoran, i kada je nesiguran, i kada kaže “oprosti”.
U vrtiću često vidimo koliko djeca mogu oprostiti, koliko razumiju iskrenost i kako cvjetaju u prostoru u kojem odrasli ne glume, već ih vode autentično. Hvala vam što se trudite biti takvi roditelji – ne savršeni, nego stvarni.
Piše: Lorita Berisha Bajsić, pedagoginja
