U doba kada djeca sve više slušaju o “uspjehu”, “snalažljivosti” i “pobjedi”, ponekad zaboravimo koliko
je važno razvijati – dobrotu. Biti dobar s drugima nije slabost, nije naivnost – to je temelj emocionalne
pismenosti i zdravih odnosa.
Dijete koje zna suosjećati, dijeliti i uvažavati tuđe osjećaje razvija ključne životne vještine: emocionalnu
regulaciju, sposobnost suradnje, otpornost na sukobe i osjećaj pripadnosti. A sve to nije urođeno – to se
uči, korak po korak.
Što zapravo znači “biti dobar s drugima”?
Ponekad roditelji misle da se to svodi na poslušnost, pristojnost i dijeljenje igračaka. No, odgoj za dobrotu
ide puno dublje. Prema suvremenim pedagozima (npr. Alfie Kohn, Marshall Rosenberg) i autorima iz
područja emocionalne inteligencije (Daniel Goleman, John Gottman), socijalna i emocionalna
kompetencija obuhvaća:
- Empatiju – sposobnost prepoznavanja i uvažavanja tuđih osjećaja.
- Socijalne vještine – rješavanje sukoba, suradnja, razmjena i uvažavanje različitih mišljenja.
- Samoregulaciju – sposobnost obuzdavanja impulzivnih reakcija i biranja ponašanja koje ne šteti
drugome. - Moralni razvoj – razumijevanje dobrog i lošeg ne zbog nagrade ili kazne, već iznutra.
Djeca sve to uče kroz odnose – najprije s roditeljima, a zatim s odgojiteljima i vršnjacima.
Kako konkretno poticati razvoj dobrote kod djece?
1. Razvijajte emocionalnu pismenost od najranije dobi
Djeca ne mogu suosjećati s drugima ako ne razumiju vlastite emocije. Pomozite im imenovati ono što
osjećaju: “Vidim da si ljut jer nisi dobio svoju igračku.” Ili: “Izgledaš tužno. Hoćeš mi reći što se
dogodilo?”
Prema Gottmanovoj metodi “emocionalnog coachinga”, ovakav način komunikacije potiče kod djece
veću emocionalnu stabilnost i bolje odnose s vršnjacima.
2.Ne kažnjavajte osjećaje, već usmjeravajte ponašanje
Umjesto: “Prestani biti ljubomoran, to nije lijepo!”, uz to probajte i: “Znam da ti je teško kad tvoja sestra
ima novu igračku, ali možeš doći pa ćemo zajedno složiti tvoju priču.”
Ovo ne znači opravdavanje negativnog ponašanja, nego njegovo razumijevanje i preusmjeravanje.
3.Pohvaljujte trud i suosjećajna ponašanja, a ne samo postignuća
“Vidjela sam da si pričekao red na toboganu i pustio prijatelja. To je jako lijepo od tebe.”
Takve poruke oblikuju unutarnji kompas kod djeteta i jačaju socijalno odgovorno ponašanje.
4.Koristite priče i simboličke igre za razvoj empatije
Dijete kroz likove u pričama može doživjeti tuđu perspektivu.
“Kako se osjećao medo kad ga nitko nije zvao na rođendan?”
“Što misliš, zašto je zeko pomogao ježu?”
Simbolička igra u vrtićkoj dobi (doktor, trgovac, obitelj) idealna je za uvježbavanje socijalnih situacija i
komunikacijskih vještina.
Ne radi se o “dobrim djelima” za pohvalu, nego o stvaranju osjećaja korisnosti i povezanosti.
“Možeš li pomoći bratu da složi igračke?”
“Ti biraš koju knjigu ćemo danas čitati sestri.”
Dijete koje osjeća da doprinosi zajednici razvija vlastitu vrijednost, ali i svijest o drugima.
Što učiniti kad dijete nije “dobro s drugima”?
Sasvim je prirodno da dijete:
- ponekad ne želi dijeliti,
- burno reagira u sukobu,
- osjeća ljubomoru, ljutnju ili povredu.
To ne znači da niste uspjeli kao roditelj. To znači da dijete uči odnose. Umjesto kazne ili kritike, ponudite
priliku za rast: “Možemo li zajedno smisliti bolji način da kažeš što želiš, a da ne povrijediš prijatelja?”
U vrtiću na takve situacije gledamo kao na “vježbaonice odnosa” – i trudimo se djecu ne sramiti, već ih
ohrabriti u traženju boljih rješenja, jer na kraju – sve počinje u odnosu.
Djeca najbolje uče ono što vide, ono što osjećaju u kontaktu s odraslima. Ako svakodnevno doživljavaju
da su uvažena, saslušana i prihvaćena – stvaraju isti obrazac ponašanja prema drugima. Jer dijete koje zna
da vrijedi, koje zna kako izgleda blizak, topao odnos – ono će znati i kako biti dobro s drugima.
I to je možda najbolji dar koji mu možemo dati.
– Lorita Berisha Bajsić, pedagoginja
