U svibnju su nam tete našeg vrtića priredile pravo obiteljsko slavlje! Sve je počelo priredbom u čast Majčinog dana. Okupili smo se uzbuđeni i puno iščekivanja u dvorani kina sv. Juraj. Što su nam djeca s tetama pripremila? Možda smo imali neka očekivanja, ali tete i djeca su ih sva nadmašila.
Bilo je recitacija, puno pjesme i plesa i nebrojeno dirljivih trenutaka.
Bila sam u ulozi voditeljice programa pa sam nekako mogla vidjeti sve uključene. Roditelje kojima se na licima miješala radost s ponekom suzom radosnicom, ponos i velika zahvalnost. Djecu koja su zaista uživala u svojim izvedbama i znatiželjno pogledavale u publiku ne bi li razaznali svoje roditelje i reakcije na njihovim licima. Jer što dijete može više obradovati od radosti i ponosa njegovih roditelja?
Ali mogla sam vidjeti i tete. Čak mi je gledajući njih najteže bilo suspregnuti dirnutost koja se htjela pretočiti u suze radosnice. Koja je to predanost, strpljivost i prava istinska ljubav! Onako nastojeći ostati po strani iako su one pravi motor i pokretač sve te divote kojoj smo svjedočili.
Predivan i bogat program završen je zahvalom s. Lucije i oduševljenim pljeskom roditelja. Tete su s djecom pripremile poklone za mame i ruže koje su se na čudesan način pojavile u zadnjoj plesnoj točci.
Međutim, to nije bilo sve. Naša s Lucija došla je na genijalnu ideju da završni izlet bude obiteljski izlet. Tako smo se cijele obitelji slijedećeg vikenda sto autobusom sto autima uputili u Sinj. Svetište Majke Božje u njezinom svibnju!
Nakon svete mise u svetištu koju su animirala naša djeca pod vodstvom teta, razgledali smo predivan muzej Sinjske alke.
Uslijedio je opuštajući i zabavan dio kojem smo se svi veselili. Zajednički ručak na seoskom imanju Mustang uz jahanje i obilje zabave. Trčalo se, igralo i pričalo uz smijeh i dječju ciku. Tako smo se opustili da su mame zaigrale i jednu nogometnu utakmicu uz smijeh i odobravanje djece i tata.
Nakon predivno provedenog dana u zajedništvu vjerujem da smo se svi kući vratili ispunjeni i zahvalni. Zahvalni prije svega Bogu jer nam je dao tu milost da nam djeca pohađaju vrtić u kojem ih vode majčinskom rukom i ljube majčinskim srcem. Onda zahvalni tetama na svoj ljubavi, trudu i energiji koju su uložile u našu djecu i naše obitelji. I na poseban način zahvalni našoj sestri Luciji. Iako ona samozatajno uvijek bira skloniti se sa svjetala pozornosti, ona je ta koja daje našem malom obiteljskom vrticu boju i duh.
Nakon svega nadam se da se iz ovog pokušaja da se opišu doživljaji i emocije našeg svibnja može iščitati da je hvala premalo reći. Zato ćemo to hvala pretočiti u molitvu da im Gospodin po svojoj dobroti i milosrđu uzvrati ono što mi ne možemo.
Katarina Matijaca, majka
