Kad razmišljam kako bih opisala današnji dan u Međugorju, od svih misli i emocija koje su se ispreplele u mom srcu i glavi, na kraju uvijek bude – ljubav.
Ljubav koja nas pokreće da se trudimo oko nekoga ili nečega.
Ljubav koja nam daje snagu kada postane teško ili kad smo umorni.
Ljubav koja se ponovno javi na kraju dana, kad razmišljamo o svemu i divimo se ljepotama koje smo doživjeli.
A kad se divimo ljepotama dana, nemamo se komu drugome diviti doli dragom Bogu. Jer On je sve u svemu. Jer On je jedini vrijedan divljenja.
Tako je i ovaj dan, koji je započeo svetom misom, bio ispunjen željom da Mu budemo bliži na bilo koji način. A kad mi Gospodinu kažemo “da”, On još jače odgovara i blagoslivlja. Podario nam je cijeli dan – lijepo vrijeme, siguran put, dobre ljude, dio svoje prekrasno stvorene prirode i zajedništvo uz dobru hranu. To sve za jedno naše malo “da”. O kad bismo Mu barem svako jutro rekli to “da”.
Zatim penjanje na Brdo ukazanja našoj Majčici koja nas uvijek strpljivo i blago čeka…tu je možda nekom bilo teško, možda su nekog bolile noge, nekom bilo vruće, ali vjerujem da nitko, koga vodi ona ljubav s početka, nije požalio.
Ovo je bio jedan od onih dana kad smo svaku brigu i obvezu mogli ostaviti po strani i samo se prepustiti. Bilo je lijepo vidjeti nasmijana i opuštena lica odraslih u razgovoru, a još lijepše radosnu dječicu kako se igraju.
I na kraju cijelog dana, umorni, ali ispunjeni, mirni i sretni možemo samo reći: Hvala Ti, Gospodine!
Anamarija Ćosić, majka
