U prekrasno lipanjsko popodne 07. lipnja ’22. okupili smo se pred ulazom vrtića da vidimo priredbu naših predškolaca. Izašli su pred nas ustreptali od treme i uzbuđenja, nemirnim pogledom tražeći u publici podršku poznatog lica. A onda im u očima bljesne trenutak prepoznavanja, široki osmijeh obasja im lice i svi mašu s obje ruke.
Gledajući ih tako male, a već velike, misli same polete u one prve dane kad smo ih ostavljali u jasličkim grupama. Prošle su godine, ali lako se sjetiti tog prvog razdvajanja kad smo prilagodbu prolazili koliko oni, toliko i mi sami. Kakva je silna utjeha bilo vedro lice tete koja ih je primala u zagrljaj! A u njenom krilu se uplakano okupilo još bar troje malenih.
I tako su dan za danom prošli mjeseci i godine u igri, pjesmi, molitvi i veselju. Djetinjstvo blagoslovljeno sigurnim okruženjem i bezbrižnom zaigranošću.
Danas je pozornica šarena livada i oni su cvjetovi u “Plesnoj haljini žutog maslačka”. Jedan po jedan primaju mikrofon i izgovaraju riječi koje su vrijedno učili s tetama. Nije im lako stati pred sve nas i ponekad glas zadrhti, stih zastane, ali tu je teta Helena koja ih spašava šapčući tihim glasom zaboravljenu riječ. Slijedi valcer i svi se vrte na pozornici, nasmijani. Nižu se zajedničke pjesme, djeca pjevaju sretnim glasovima, smiju se i plješću. Tete ih pozorno prate, divno je i na
njihovim licima čitati ponos i ganuće.
Srca su nam puna dok ih gledamo. Uspješno je položen prvi ispit zrelosti, savladana prva stepenica na uzbudljivom putu učenja, druženja, istraživanja života. U njihova najranija sjećanja ostat će utkana beskrajna bezbrižna jutra provedena u igri i smijehu, u dvorištu vrtića u kojem su svaka biljka i igračka, svako lice i glas poznati i prijateljski.
Neka im ova slika ostane zauvijek sigurno utočište kroz sve izazove i neizvjesnosti koje im život nosi. I neka ih u svemu prati Božji blagoslov i neizmjerna Njegova ljubav.
mama Maja L.
